R

   Dugo me nije bilo... Piramidioti, bog kojih je blog i ppokrenut su  u proteklih par godina uradili da upropaste "najveci projekt" da im je bilo suvišno pomagati u nakani. Ukratko, ni navjeci entuzijasti više ne vjeruju Osmanagiću niti u obećani preporod. "Hiljade turista" koje po Osmanagićevim tvrdnjama i dalje dolaze u Visoko nisu donijele ništa dobro (doduzše ni loše). OSmanagić je iz projekta istjerao na naj gori mogući način sve one koji nisu našli piramide, ali su našli tragove srednjovjekovne kulture, koja se očito ne sviđa Osmanagiću. Kako stvari stoje, sa britanskim arheologom Andrew Lawlerom je haman završio i na sudu. Ništa bolje nije prošao ni bivši , nedavni "glavni arheolog fondacije" Hološ, kojeg je Osmanagić, pgoditešta, otjerao sa projekta, ka i sve ostale stručnjake i "struĆnjake". Doduše, Osmanagić je organizovao radnu akciju "MRAV" (znam, znam, urnebesno, al šta da se radi) , gdje je rijeka mladh nadobudnih omladinaca i omladinki pohrlila na druženje, da bi doživjela, pa blago rečeno uznemiravanje od strane "starih" članova komande MRAV-a. No, Osmanagiću je u privatnu posjetu došao  marokanski "isjeljitelj" Mekki Torabi, za kojeg Osmanagić piše:"Svojevremeno je protiv njega ustao medicinski establišment Maroka, ali je sam kralj Maroka Torabija uzeo u svoju zaštitu."
Interesantno je kako sve što ima veze sa Osmanagićevim istraživanjima je nekako na rubu nauke, razuma, zakona, i onda neki vladar šarlatana mora uzeti u zaštitu, jer nauka se obavezno okrene protiv šarlatana. U svakoj normalnoj državi Osmanagić bi odgovarao za ugrožavanje vrijednih spomenika historije, kulture, za nezakonit rad kojekakvih bjelosvjetskih "stručnjaka", za verbalne napade na neistomišljenike, angažovanje radnika u suprotnosti u Zakonu o radu... U svakoj normalnoj zemlji Meki Torabi bi bio uhapšen zbog šarlatanstva i obmane jadnih, blesnih, siromašnih... Ali Bosna nije normalna zemlja. U Bosni je sasvim normalno da premijer Federacije ode u posjetu jednom ublehašu i da mu podršku , a ne posjeti recimo Zemaljski muzej i barem obeća pomoć u rješenju egzistencijalnih pitanja. U Bosni i _Hercegovini je moguće da premijer Federacije u posjetu primi šarlatana Meki Torabija, dodjeli mu zahvalnicu jer je, pazite sad, "vratio osmjehe na lica građana", dok porodilište "Zehra Muidović“ na Jezeru još nije otvoreno, a mali Bosanci i Hercegovci se rađaju u neuslovnim prostorijama bolnice Koševo, rizikujući da prve dane svog života fasuju neku zarazu. Zar moderno poroilšte ne bi vratilo osmjehe na lice naših građana? Samo u ovoj državi isti doktori, uposlenici Kliničkog centra protestvuju protiv poteza Premijera Mujezinovića i organizuju posjete OSmanagiću. I umjesto da rad jednom šarlatanu bude zabranjen, a taj isti šarlatan pritvoren, Premijer federacije mu uručuje zahvalnicu. Premijer PEderacije je zahvalnicom uručio poziv svim bjelosvjetskim hoštaplerima i prevarantima da nahrle u našu zemlju i da "besplatno" liječe, ustanove dijagnoze" i "vrate osmjeh na lica građana". Jer sukoro bi se mogao pojaviti neki vudu vrač sa Haitija, koji je bježeći od kolere svratio u Sarajevo da podjeli blagodat svog dara i virus sa jadnim građanima.
BIlo kako bilo, Meki Torabi je skupa sa svojim ninja kornjača pomagačima sa 5 planeta, prevodiocem i managerom, svratio do Semira Osmanagića, verifikovao piramdie i produžio boravak do daljnjeg. Interesantno je kako su "istraživaĆi" na najvećem geoarheološkom projektu opisali tu posjetu i "moći iscjelitelja":"Energija koju emitira dokazano mijenja sastav vode onog trenutka kada je Torabi dohvati ili blagoslovi."
Obratite pažnju na riječ "dokazano". Ko je kako i kada dokazao ovu glupu tvrdnju? Ova glupost je dokazana, kao što je dokazano postojanje visočkih piramida.
Cirkus oko piramida, dovođenje isjeljitelja, nakaradna reforma školstva, vode ovu državu u mračni srednji vijek. Ko će igdje u svijetu priznati diplomu univerziteta koji je dozvolio OSmanagiću da doktorira na temu historije iščezle civilizacije Maja, a da u širem okruženju nema niti jedan jedini stručnjak za pomenutu civilizaciju? (samo usporedbe radi, Osmanagićev cirkus sa doktoratom na pomenutu temu je ekvivalent, recimo slijedećoj situaciji: Da nuklearni fizičar brani tezu "Uticaj Shakespeara na svjetsku književnost" pred komisijom u kojoj se nalaze jedan bravar, automehaničar i frizer.)

Dragi moji sugrađani, dok god je ovakvih šarlatana i vlasti koja im odaje priznanja đabe ukidanje viza za EU. PRikladnije bi bilo da pristupimo zajednici afričkih država.

... Avion je sletio na vašingtonski aerodrom. Gomila putnika izašla je iz boingovog aviona 747, a onda se na vratima pojavio on. Stavio je šešir na glavu i sišao niz stepenice prislonjene uz bok aviona. Okrenuo se oko sebe. Bio je spreman da porobi taj grad. Uzeo je taksi i uputio se ka ambasadi. Tokovi njegovih misili naprosto su izbijali iz šešira. Nevjerovatne građevine, građene ljudskom rukom, bio je definitivno ubjeđen u to, naprosto su se smjenjivale pred njegovim očima. Misteriozni ljudi različite boje kože. Bilo je tu i crnaca i bijelaca i crvenokožaca i onih žute kože... To su bili tragovi drevne civilizacije. Taksi ga je dovezao pred ambasadu na kojoj je bio mistični simbol prošlosti i sadašnjosti. Šest baklji u jednom plamenu. To je neki masonski simbol, bio je siguran u to. Ušao je i raspitao se kako da glasa. Dali su mu neke listove na kojima su bili kandidati, stranke i njihovi programi. Glasački list će dobiti poštom. Tamam je bilo vremena da prouči promo materijal kandidata za vladara. No to nije bio glavni razlog posjete Di Siju. Dok je izlazio iz ambasade, iz unutarnjeg đepa je izvukao pergament. Sklonio se u stranu i pogledao ga. Pergament je pokazivao misteriozne artefakte i naslov : Dođite u Hram zdovoljstva. Na poleđini je bila mapa kako pronaći tajanstveni Hram. Uputio se ulicama. Odjednom pred njim se otvorila poljana. Na njenom kraju je bila bijela falusoidna statua. Znao je da je to trag, a svi znamo da ne postoje slučajnosti nego samo tagovi koje moramo pratiti. Pogledao je mapu. Hram je bio dva bloka niže. Polako je ušao u sporednu mračnu ulicu. Odjednom oko njega se stvoriše neke spodobe, vjerovatno ženskog spola, barem se dalo nasutiti. Pomislio je: "Ovo mora da su amazonke, čuvarice Hrama užitka!". Nije se obazirao na njihove povike : "Halo maleni, čime bojiš kosu". "Kako ti je nježno lice, dođi da se zabavimo". "Jesili za moj ili tvoj stan a može i u autu"." Ja mogu i s nogu." Nije se obazirao na nih, samo je začepio oči i uši i protrčao kroz tu ulicu. Čitao je negdje o tim stvorenjima. To su bile kao sirene, koje su putnike namjernike opčinjavale pjesmom, a onda bi im se dešavale grozne stvari. Nikada nije pomislio odakle potiču te legende ako su putnici namjernici završavali grozno. Ko je pričao te priče? No to sada nije bilo ni važno. A onda u jednoj sporednoj ulici stajao je svijetleći natpis: HRAM UŽITKA.  Ispod toga nešto manjim slovima pisalo je Se y Sh p. Neka slova manjeg natpisa nisu svijetlila pa ih je bilo teško pročitati i dešifrovati. Gdje li je sada bio profesor Otac da dešifruje ovo drevno pismo. A onda ga je oblio hladan znoj. Sjetio se kažnjavanja i Očevih uzvika: "Tebi je lakše utjerat metar u gu*icu nego cenat u glavu! Nikad istraživaća od tebe!" Tijelom mu je prošla jeza. Da ga sad Profesor Otac vidi...Lagano je odškrinuo vrata i ušao. Ružićasta boja svjetala sa tavanice i poda su više zamračivala nego osvjetljavala hram, ali njegove iskusne oči istraživača novog kova su razaznavale artefakte. U jednoj polici primjetio je kožnu jaknu sa nitnama. Obukao je u sumnjajući da će kako bude ulazio dublje u hram biti hladnije. Na jednom ekseru visio je kožni bič. Uzeo ga je, zlu netrebalo. Bauljao je hodnicima između stalaža na kojima su se pojavljivali primamljivi artefakti. No on je tražio jedan poseban. Odjednom napravi pogrešan korak. Čulo se "klick" i gomla prezervativa ispade iz staklene posude prema njemu. Samo hrabrost, iskustvo i sreća su mu pomogli da ih istrese iz šešira i đepova nakon par minuta batrganja pod gumenom gomilom. Ustao je i krenuo dalje malo opreznije. Stao je na jednu pločicu, malo drugačiju od ostalih. Sa njegove lijeve strane napuha se humanoidna plastična lutka čudnih usana. Lutka ga napade. Istraživač se baci u stranu, napravi kolut naprijed i... Nakon pola sata uspio je savladati lutku, koja je dotakla ekser na zidu i probušila se. A onda na kraju hodnika ugledao je osvjetljen stolić. Na njemu je bio osvjetljen artefak kakav do sada nije vidio. Ružičasti artefak je blistao u svoj svojoj veličini. Prišao je i krenu rukom ka njemu. Odjednom se zaustavio. Ako je put dovdje bio opasan onda i ovdje sigurno postoji zamka. Morao je da pronađe replejsment za artefak. Okrenuo se oko sebe. Na polici sa desne strane ugleda par policijskih lisica i kožnu masku za lice. Blaženo se osmjehnu. Uze oboje i izvaga u ruci. Nedovoljna težina. Uzeo je još i nekakve kuglice, par manjih artefaka i sve ih zamotao u masku. Sad je bilo ok. Prišao je pijedastalu, polako i namjestio se u pozu za napad. Ličio je na leoparda spremnog da skoći na antilopu (doduše ličio je na ofucalog leoparda, ali to je nebitno). Brzinom munje desnom rukom   skinuo ružičasti artefak, a lijevom je nabacio kožnu masku punu manje vrijednih artefaka. Ništa se nije desilo. Razgoračenih očiju pogledao je vrijedni artefak. Držao ga je čvrsto objema rukama. Onda se sve pokrenulo. Pijedastal se prevrnuo i na vratima se pojavilo žensko stvorenje koje je viže ličilo na kuglu nego na ljudsko biće. Zakotrljala se prema njemu. Istraživač zgrabi šešir i potrča. Žena- kugla se kotrljala sve brže i brže0. Zakoni mehanike su nemilosrdni, mislio je. Odjednom polica ispred njega se sruši. Uzeo je bič obmotao ga majstorskim potezom oko lustera i preskočio policu. Žena-kugla je jednostavno raznijela policu. U jednom trenutku, činilo se da će ga žena kugla satrati, ali on je jednom rukom čvrsto držeći artefak a drugom pritiščući šešir na glavu, naglo skrenuo u sporedni prolaz. Kako rekosmo, zakoni mehanike su neumoljivi. Nošena silom inercije žena-kugla se otkotrlja po dotadašnjem pravcu kretanja i zabi se u zid, pri tome oborivši policu sa nekakvim mehaničkim spravama sumjivog izgleda. Istraživač odahnu. Otvorio je vrata hrama. Pred njiam je stajao njegov ljuti protivnik i istraživač, odjeven u indijansku jaknu i sa čudnim brkovima, okružen nabildanim crnim ljudima. "Ovo je moje!" konstatova i uze artefak iz njegove ruke. Okrenu se i ode. Crnci krenuše ka istraživaću držeći crne zmije u rukama, koje kao da su izlazile iz njihovih prepona. Istraživač kriknu i poče trčati. Trčeći je došao do aerodroma, uskočio na avion. Konačno je mogao odahnuti. Stujuardesa priđe i namjesti mu uzglavlje i pojas, pri tome otkrivajući dekolte. Istraživač vrisnu jer iz njegovih prepona poće rasti zmija, a on je imao patološki strah od zmija.

... Dok je sveštenik zamišljen putovao velikim teknološkim dostignućem u javnom prevozu, istovremeno na drugom kraju svijeta, udaljenom 10-ak vremenskih zona od Crne rupe, jedan čovjek, odjeven samo u kožni kaubojski šešir i kaubojske čizme pokupio je svoju poštu. Jeste da je zbog takvog odjevanja imao problema sa susjedima, ponaročito onim susjedima čija su mala djeca zapitkivala o čudnom stilu odjevanja, ali nije obračao pažnju na to. Čak i sudiji okruga u kojem je stanovao je uvjek odgovarao: "To su nedobronamjerni oponenti koji po cijeli dan sjede u foteljama ispred TV-a i ništa ne rade". U pošti je stigla obavjest da se u njegovoj domovini, miljama daleko održava izbor novog vladara. Desetak godina otkako je stari vladar u nesreći u lovu povrijedio nogu tako strašno da su mu je morali odsjeći i nakon što je otišao Božanstvu na ispovjest, prethodno rekavši čuvenu rečenicu (koja je u zvaničnoj historiji pripisana plavokosom junaku koji je prije nekoliko vijekova osvojio večinu poznatog svijeta, a svi oni koji su vjerovali u alternativnu historiju znali su da to nije istina): "Naslijediće me najjaći među vama", konačno su počeli izbori za novog vladara. Kauboj lagano skinu šešir i počeša se po zatiljku. Valjalo je skoknuti do ambasade  glasati. Što se mora nije teško. To će mu dobro doći jer u Vašington di si postoji jedan hram koji kauboj nije istaržio. Inače, kauboj je bio poznati istraživač. Istraživao je nestale i one malo manje nestale civilizacije i to sve uz pomoć najpoznatije istraživačke organizacije The  Jolly Travel Agency  iz Hjustona. Čak je bio njihov stipendista par godina, mada očito nije baš najbolje shvatio pojam stipendije. Naime on je neznajući taj čudni strani engleski jezik pun čudnog izgovaranja, riječi "turistički aranžman" pročitao i preveo kao stipendija. Doduše, malo mu je sumnjivo bilo to što je on plačao The  Jolly Travel, a ne oni njemu, ali, misio je, tako se to radi na zapadu. Ušao je u kuću, mrko pogledao suprugu i sina, nakrivio šešir, obukao čizme i jeans i otišao do aerodroma da rezervira "tu vej tiket..."